Predsjednica Ogranka održala predavanje o ljetnikovcima Rijeke dubrovačke


EPovod predavanju o ljetnikovcima je inicijativa Matice hrvatske da se jednom od ljetnikovaca Rijeke dubrovačke, ljetnikovcu Klementa Gozze iz 1580. godine, koji je otkupio grad Dubrovnik, namijeni uloga Kulturnog centra Ruđera Boškovića. Predavačica je međutim, istaknula da će ovom prigodom govoriti o manje poznatim ljetnim dvorima dubrovačke vlastele. Ljetnikovci Rijeke dubrovačke nemaju izgled kraljevskih palača, oni su najvećim dijelom kamene građevine skromnih razmjera i oblika. Iako otkrivaju visoki standard života svojih prvih vlasnika, zadržali su svoje ljudsko mjerilo, ne razmećući se bogatstvom i pretjeranom raskoši, oblikujući jednostavne i ugodne ambijente u kojima je skladnost i prozračnost graditeljskih zahvata, vrtnih površina i umjetnina stvorila jedinstveni ugođaj. Iz njih progovara duh umjerenosti i osobnosti graditelja, prostor dublje slobode. Njihova izuzetna vrijednost nije samo u pojedinačnoj ljepoti i umjetničkoj i povijesnoj vrijednosti svakoga od preostalih ljetnikovaca, nego u jedinstvenosti njihova ritmičnog niza na jednoj i drugoj obali Rijeke i urednosti prostora na kojima su smješteni njihovi vrtovi i perivoji. Njihov niz uz obale zaljeva Rijeke dubrovačke značio je ne samo koncentraciju stanovništva urbanih navika života, nego okupljanje dubrovačkog elitnog društvenog sloja na tom uskom području, na kojem je od sredine 15. do početka 17. stoljeća podignuto sedamdesetak ladanjskih zdanja.

Obitelji vlasnika ljetnikovaca, osobito onih u bližem susjedstvu, isprepletene su bile rođačkim vezama. Očito je da su se međusobna druženja za dugih ljetnih popodneva i sumraka koristila i za dogovore oko budućnosti djece, udaja kćeri i ženidbi sinova, pa se komunikacija između ljetnikovaca odvijala i na promišljanju bračnih veza i ženidbenih ugovora među pomlatkom u susjednim dvorima. Boravak na ladanju mnoge je potaknuo da gaje pjesničku riječ, čak i onda kad ti pjesnički uraci, koji su posvećivani članovima obitelji, rođacima, prijateljima i gostima, nisu svoje autore proslavljali na književnome polju. Ipak, oni su i tim dokoličarskim nizanjem stihova i misli ostavljali trag svoje nazočnosti u vremenu i svakodnevici svoga vremena u povijesti tog prostora. Književni stvaraoci unosili su u stihove autobiografske slike i asocijacije, otkrivajući pritom svoja shvaćanja, stavove, doživljaje, preokupacije i misli, opisujući svoj život u poslanicama, elegijama, prigodnim pjesmama, pismima i putopisima, ali ne samo u tim formama, nego i u dramskim i epskim ostvarenjima, pa čak i u povijesnim djelima, ostavili su nam svjedočanstva temeljena na osobnom iskustvu života u Rijeci dubrovačkoj, iz kojih se iščitava kako je nekad izgledao prostor Rijeke dubrovačke, tko su bili njegovi žitelji i tko su i kakvi su bili gospodari ljetnikovaca koji su iskitili njezinu obalu, koji su međusobnom književnom i intelektualnom komunikacijom dali obilati udio u povijesti i kulturi hrvatskog humanizma.

Foto: Dubrovacki vjesnik